Srednja škola Ivana Trnskoga Hrvatska Kostajnica

Potječe iz stare vlastelinske obitelji Đurđevića (pogrešno se uvriježilo i Đorđića), zapravo je posljednji izdanak njezina kratkotrajnoga neizravnoga odvjetka Giorgi Bernardo. 

Pjesnikova majka Frana bila je iz pučanske grane Zlatarića, unuka pjesnika Dominka. Nakon što 1686. ostaje udovicom preudala se za pučanina, čime njezin sin i jedini nasljednik formalno nije izgubio status, ali je nesumnjivo doveden u svojevrsnu društvenu izolaciju. Polazio je isusovačku humanioru te kada su se ispunili uvjeti 1693. postaje član Velikoga vijeća, preuzevši odmah neke od dužnosti što su ih mladi plemići obično obavljali. Karijeru državnoga službenika brzo je prokockao, prvo kao knez na Šipanu, gdje su ga ogovarali zbog neprilične razuzdanosti, a zatim kao nadzornik monopola žita odgovoran za ozbiljan manjak. Promjena Đurđevićeva životnoga smjera obično se veže uz incident s djevojkom čije je ime varirao u pjesmi, no pravu pozadinu toga odnosa sugeriraju obiteljske relacije, jer se sporna Mara Boždarova uskoro udala za sina utjecajnoga Marojice Kaboge. S izgovorom da u Mlecima kani nešto tiskati Đurđević odlazi u Rim, gdje pristupa isusovcima, te apsolviravši dio propisanih tečajeva postaje nastavnikom kolegija u Loretu i Pratu. U Dubrovnik se vraća 1705. kao naobražen svećenik, čiji su studentski govori bili tiskani, izvješten u obama klasičnim i u nekoliko suvremenih jezika. Tu prelazi benediktincima zadržavši redovničko ime Injacijo (Ignjat) što ga je uzeo umjesto krsnoga imena Niko. Dubrovnik je napuštao još dva puta: 1710-13. zbog nesporazuma sa senatom boravi u južnoj Italiji, a 1728-31. u Padovi i Mlecima brine se o izdanjima svojih djela. Petnaest godina njegova trećega dubrovačkoga razdoblja (1713-28) najvažnije su u književnome smislu, tada sređuje glavninu suvremenicima poznatih rukopisa. Kraće je vrijeme bio blizak Akademiji dangubnijeh, zacijelo ponesen idejom o hrvatskome rječniku i gramatici jednoga od njezinih utemeljitelja, svoga prijatelja iz mladosti Đ. Matijaševića. Unatoč čestim sukobima, uživao je velik ugled, pa posljednje godine, otklonivši čast trebinjsko-mrkanskoga biskupa, a ne stignuvši preuzeti nasljednu profesuru egzegeze na sveučilištu u Padovi, provodi u samostanu na Višnjici kraj Dubrovnika, gdje je i pokopan.

Ogledao se u gotovo svim tradicionalnim vrstama obaju temeljnih jezičnih medija (hrvatskome i latinskome) starije hrvatske književne tradicije, pridonijevši k tomu među prvima pokušaju njezina povijesnoga promišljanja. Sigurno je da je znatan dio njegovih lirskih pjesama nastao u prvoj mladosti. Pedesetak ih je, pod naslovom Razlike pjesni duhovne i djeloizpravne, 1728. pridružio Uzdasima Mandalijene pokornice, prvomu svomu znatnijem izdanju. Pretpostavlja se također kako je i prvu verziju Uzdaha, u dva pjevanja, napisao »prije stupanja u isusovce« (E Švelec), dok se još bavio sređivanjem rukopisne zbirke Pjesni razlike, prije 1720. Senzualni nacrt Pjesni ljuvenih s aluzijama nerijetko na granici frivolnosti i prožetih cinizmom razrađuju i donekle šire zasnovane baladeskne pričice (devet Razlikih zgoda nesrećne ljubavi) s preuzetom građom (G. Boccaccio), lokaliziranim domaćim imenima i ugođajem. Ekloge, kojih je također devet, a izvori su im I. Gundulić (osamostaljene epizode Dubravke), Vergilije i Katul, karakterizira parodijski odmak.

Vrhunac je Đurđevićeve parodije satirična poema Suze Marunkove, burleska o lokalnim prilikama, sročena 1724. na Mljetu, gdje je više puta boravio. Ljuveni monolog mljetskoga težaka zadire u samu bit dubrovačkoga društva, hvalisanje junaka visokim podrijetlom i imutkom, s makaronštinom kao dominantnim idiomom. Suze Marunkove napose su važne jer uz formalnu izgrađenost i intelektualnu koncepciju, koje se obično naglašavaju kao kvaliteta ali i ograničenje Đurđevićeva pjesništva, otkrivaju lakoću fraze.

Doživljaju njegove učenosti, iskustvu »marnog posjetitelja bogatih talijanskih knjižnica« (I. Frangeš) pridonio je ponajprije latinski opus. Latinske je pjesme skupio u rukopisnu zbirku Poetici lusus varii prema dataciji s autografa već 1708, a uz 140 što ih je sam prepisao (pjesme u heksametru, elegije, ode, epigrami), taj kodeks sadržava još 22 naknadno dopisane, uglavnom prigodne pjesme, kakve je u različitim povodima (pirne) pisao i na hrvatskome. U latinskome su dijelu opusa senzualne asocijacije naprotiv posve marginalne; uz ponešto klasičnih parafraza, prevladava izravno ili posredno predočen nabožni sadržaj. Poput hrvatskih, i latinske mu se pjesme odlikuju metričkom virtuoznošću, no dok su mu hrvatski stihovi »više od devedeset posto simetrični osmerci« (P. Pavličić) složeni u katrene, sestine i dvostihe, kao latinist se osim uobičajenoga elegijskoga distiha, koristi s još jedanaest oblika, jednom čak i sonetom. U slobodnoj je i opsežnoj parafrazi (2886 strofa) obradio sve psalme te ih s učenim komentarom izdao 1729. kao Saltijer slovinski. Posebno su poglavlje Đurđevićeva zanimanja znanstvene teme, objavio je spis s tezom o mljetskoj a ne malteškoj lokaciji brodoloma sv. Pavla, zasnovao veliku povijest Ilirije, kojoj je kanio dovezati i crkvenu povijest (Illyricum sacrum), braneći Pitagorino autorstvo Ilijade bio je i prethodnik tzv »homerskoga pitanja«. Najvažniji su spisi toga korpusa bilješke o 60-ak dubrovačkih pisaca s primjerima iz njihovih djela (Vitae et carmina nonnulorum illustrium civium Rhacusinorum).

Središnje mjesto u cjelini Đurđevićeva opusa, pripada baroknomu plaču Uzdasi Mandalijene pokornice. Podijeljen je u osam pjevanja (»uzdisanja«), a sadržava 4038 osmeraca. Kontrasnost barokne žanrovske osnove (subjektivnost s intelektualizmom, liričnost s epičnosti, senzualnost s religioznosti, tragično s komičnim) dovedena je u Đurđevićevu plaču, a i djelu uopće, učvršćenjem figura i oblika, do stilskoga i situacijskoga zaokruženja, dostupni okvir kojega čine još nabožna hagiografska proza na hrvatskom, nekoliko prijevoda, odlomci drame (Judita) te korespondencija.